Bračno savetovanje

Često pri pomenu reči sa prefiksom psi na primer psiholog, suočimo se sa asocijacijom da je to neko ko može na osnovu prvog utiska ili kratkim razgovorom da pročita  osobu i lako predvidi njeno ponašanje, što je jednako uverenju da psiholozi umeju da čitaju misli, da se bave telepatijom. Ako neko spomene da je bio kod psihologa prvo što se pomisli je da ta osoba  ima takve psihičke probleme zbog čega joj se pripisuje etiketa da je manje vredna ili slabić koji ne zna da se nosi sa svojim problemima. Na žalost, to je nešto sa čime se susrećemo još uvek često i veoma rano. Već u školi odlazak psihologu deca dožive kao vrstu kazne jer bivaju upućeni zbog neprimerenog ponašanja, slabijeg uspeha, usled čega se kod deteta razvija doživljaj niže vrednosti. Zaista, Ko će onda da se obrati psihologu da bi sam sebe etiketirao kao nekog ko nije O.K.?!

 

Kada je reč o bračnom savetovanju utiska sam da je bojazan dolaska na psihološko savetovanje ili psihoterapiju kada nastanu problemi u odnosu još izraženija. Najčešće su žene te koje prve zatraže pomoć. Muškarci se prvi jave ili pristanu na saradjnju tek kada je situacija “dogorela”. Drugim rečima, dovedu suprugu u nadi da će je terapeut odgovoriti od odluke da se razvede ili pristane da dodje na savetovanje kada se suoči da je to poslednja mogućnost da se odnos spasi. Ovakav kontekst već ukazuje da je važnost komunikacije i medjusobnog razumevanja u njihovom odnosu zanemareno, ponekad otpisano. Većina žena upravo tada i navodi da je narušena komunikacija ono što je dovelo do nezadovoljstva i gubitka bliskosti, dok su muškarci skloni da nezadovoljstvo uglavnom opisuju nekim neželjenim ponašanjem, radnjama svoje partnerke.

 

Šta se to desi nakon izvesnog niza godina da dve osobe koje su bile bliske više ne razumeju jedna drugu?

 

Najčešće, različite zablude koje dovode do nesklada u partnerskom odnosu, a koje proizilaze iz rigidnog i često nesvesnog uvažavanja osnovnih principa uloga muškarca i žene – snažniji odnosno nežniji pol. Neretko  čujem,  da su žene emotivnija bića, a muškarac je taj koji treba da u najvećoj meri doprinosi materijalnoj egzistenciji porodice. Koliko samo prostora za proizvoljnu razradu ovakvih uverenja u zablude, a onda i sve veće verovatnoće da će doći do disharmonije u odnosu… Sama formulacija žene su emotivnija bića je nezgrapna. Kao da su emocije nešto što se može meriti ili su same po sebi opasne pa nije poželjno da ih imaju oni koji se bave poslovima kojima obezbedjuju golu egzistenciju. Emocije su neodvojive od osobe koja ih doživljava i nemaju privilegiju da se dele na emocije za žene i emocije za muškarce. Emocije su rezultat naših  uverenja i uvek su znaci da nam se dešava nešto što je za nas važno i govore šta nam je činiti u datoj situaciji. Kada su naša uverenja realna, doživljavamo adekvatne (prijatne i neprijatne) emocije, medjutim ako nemamo realnu sliku stvarnosti verovatno je da ćemo doživljavati neadekvatne (prijatne i neprijatne) emocije koje će nas voditi u ćorsokak.

 

Svaka kultura ima svoje obrasce koji su društveno prihvatljivi u vezi sa načinom ispoljavanja doživljaja odredjenih emocija u različitim kontekstima. Najčešće, dečaci ne smeju da plaču ili čak da budu tužni jer tako kvare opšti utisak o muškom rodu kome je glavni atribut snaga. Tuga, ganutost, izražavanje ljubavi nežnošću, pažnjom, mogu da budu previše emotivni i da više odgovaraju ideji da su rezervisani za žene, jer žene su emotivnije. Dakle, odluka u vezi sa odlaskom na bračno savetovanje ili bračnu psihoterapiju je u skladu sa važnim životnim dogadjajima. Emocije se javljaju onda kada radimo nešto važno, samim tim smo u riziku da neke emocije koje nije u redu ispoljiti sada ispoljimo pred osobom koja je stranac, i to stručnjak koji je u stanju da pročita sagovornika. Kada je reč o ženi, kulturološki je nametnuta zabrana na ljutnju. Reakcije u ljutnji su povišen ton, žustra gestikulacija, naglašena mimika. Onaj koji se ljuti može sebe neopravdano da postavi u poziciju moći i da ljutnju koristi kao sredstvo da postigne ono što zahteva od sagovornika, ali takva namera opisuje u tom slučaju nesocijalizovanu ljutnju. Reakcije u ljutnji mogu da podsete i na agresivno ponašanje što u bilo kom socijalnom kontekstu nije prihvatljivo. Potpuno neopravdano od ranog uzrasta ženskom detetu se uskraćuje pravo da izrazi adekvatnu ljutnju kada oseća osujećenost neke svoje želje ili ugroženost da bi želja mogla biti osujećena, uz povišen ton, žustru gestikulaciju i naglašenu mimiku. Šta više, ukoliko sebi to dozvoli može u skladu sa svojom naglašenom emotivnom prirodom da dobije epitet histerična. Svaki od partnera sa svojim rigidnim stavom o polnim ulogama može izvesno vreme ostati u zastoju, ne prepoznajući sam uzrok tog zastoja. On sa nadom da će ona prestati sa svojim emotivnim izlivima, a ona sa nadom da će ipak uspeti da mu objasni svoje nezadovoljstvo. Kada se nade rasprše, potiskivane emocije kao dugo zarobljena negativna energija sada nalazi svoje kanale i najčešće se ispoljava upravo tada neadekvatnom ljutnjom, besom, neretko i tugom kada se partneri suoče sa mogućim gubitkom odnosa. Suočavanje sa mogućim gubitkom tada može da pojača otpor odlasku na bračno savetovanje upravo iz straha od konačnog suočavanja sa krajem.

 

Cilj svake pa i bračne psihoterapije nije nova ili neka druga ličnost, već se promena do koje dolazi kroz ovaj proces odnosi na oslobađanje nerealnih uverenja, predrasuda, loših navika kako bi se ličnost realizovala u skladu sa svojim istinskim bićem. Tek tada u najvećoj meri slobodni ili bar svesni svojih ličnih prepreka osoba je spremna i za kvalitetan partnerski odnos. Česta je praksa da se nakon bračnog savetovanja partneri opredele za individualan rad. Tada do izražaja sve više dolazi edukativni momenat psihoterapije, unapedjenje emocionalne inteligencije i emocionalno pismenog ponašanja!

 

 

Hvala na pažnji!

Piše:

Aleksandra Golubović
psiholog
psihoterapeut transakcione analize

aleksandragolubovic5@gmail.com
skype: aleksandragolubovic5
+381644241016