„Šta zna želja šta je nemoguće“

Često se u radu sa klijentima susrećem sa konstatacijom ili pitanjem  –  Nemam hrabrosti da … Kako da sebe motivišem za promenu …?

 

„Definicija hrabrosti podrazumeva upornost u našem verovanju i odlučnost u našem delovanju bez obzira na spoljne faktore, ponajviše na kritiku i strah.“ Emerson

 

Ako se javi i ojača sumnja u vlastite sposobnosti, strah zauzima mesto hrabrosti. Strah se tada može na različite načine predstaviti i često veoma uspešno sabotirati samu osobu. Strah od neznanja, novog, greške, odbacivanja ili neprihvatanja od važnih drugih osoba, strah od razočarenja, strah od napora (da li ću moći) koji treba uložiti u promenu,… Sve, mogli bi objediniti strahom od neuspeha!

 

Rodjenjem smo stekli tzv. matricu Referentnog Okvira – strukturu koja nam omogućava da u njoj ispisujemo i skladištimo svoje iskustvo od prvog do poslednjeg dana života i tako formiramo svoj vrednosni sistem. Na taj način Referentni Okvir omogućuje da se orijentišemo u odnosu na druge, svet i sebe u skladu sa protokom vremena, nužnim sazrevanjem i promenama u nama i oko nas.  Medjutim, naša potreba za sigurnošću je veoma snažna i svakim mogućim istupanjem u nepoznati deo polja našeg RO i van njega, alarmira sistem da preispita da li je promena rizična ili ugrožavajuća za samu osobu.

 

Zašto čak i kada se uverimo da je promena dobra za nas izostaje odluka i povlačimo se u staru i ušuškanu naučenu poziciju?

 

Pretpostavljam da postoje različiti arhitektonski tipovi pčelinjih košnica. Isto tako pretpostavljam da je većini poznat tip košnice koje imaju nekoliko ramova sa saćem vertikalno poredjanih jednih do drugih. Ne bih ulazila u ozbiljnije proučavanje pčelinjeg društva… Pčelice izvlače heksagone u vosku tako što se kreću od kraja ramova ka njihovoj sredini, nepogrešivo. Drugim rečima, nema objašnjenja kako ne nastane greška u dimenziji heksagona koji se na kraju formira u sredini saća. Možda bi voleli, ali ne možemo sve da znamo, neka nešto ostane tajna prirode, Stvaraoca, kako god… Tako je i sa našim Referentnim okvirom – moglo bi se reći da je analogan saću. Kao što sam navela, to je genetska matrica naših vrednosti ali i mogućnosti, šansi, naše sposobnosti za rast.

 

 

Da li ste se zapitali koliko ste heksagona u Vašem RO otkrili i aktivirali, i kako ih koristite?

 

U pčelinjem društvu postoji red, pravila ponašanja kojima poštuju zakone prirode i redosled kako  nektarom popunjavaju saće. Tako i naš rod u prvim danima života najpre ispunjava onaj deo saća u svojoj matrici kojim razvija sposobnosti neophodne za preživljavanje. Najpre se razvija onaj deo koji pomaže da struktuiramo čula, na šta u velikoj meri utiče sredina u kojoj živimo. Na primer, neka istraživanja kažu da postoji više od osamdeset vrsta snežnih pahulja. Eskimi su sasvim sigurno, narod koji ima najrazvijeniju vizuelnu sposobnost razlikovanja pahulja. U njihovom RO je od velikog značaja imati ovu sposobnost razvijenu. Sredina i prirodne pojave u njoj, su jedna vrsta stimulusa, a nekad i determinanta našeg RO. Druga vrsta stimulusa odnosno determinanti su druge osobe. I to, najpre važni drugi – roditelji, porodica, vaspitači. U najranijim periodima života dominantna je autoadaptacija, odnosno prilagodjavanje na spoljni svet usvajanjem roditeljskih Referentnih Okvira. Ukoliko je neki deo roditeljskog vrednosnog sistema u skladu sa realnošću, onda predstavlja stimulus, ukoliko nije, lako postaje ograničenje. Tri važna faktora u vidu pitanja, Šta svet (kontekst) zahteva? /Šta drugi očekuju? /Šta ja želim? – trebalo bi podjednako da utiču na sadržinu, dinamiku i ispoljavanje našeg RO. Kada je fokus veći na zahtevima sveta i očekivanjima drugih, osoba je u slabom kontaktu sa sopstvenim željama ili neke od njih čak nije ni osvestila. Zanemarivanje važnosti kontakta sa sopstvenim željama osobu održava u tzv. “Zoni komfora” – zoni egzinstecncijalne sigurnosti. Snažan uticaj zahteva sredine, utiče na zadržavanje osobe u zoni materijalne sigurnosti, dok pripisivanje veće važnosti uticaja očekivanja drugih, osobu zadržava u zoni psihološke sigurnosti. Kada ti uticaji nemaju realnog potkrepljenja u našim željama, već su rezultat naučenog i navike da se funkcioniše u poznatom, lako usporavaju, a nekad i sprečavaju dalji razvoj ličnosti. Psihološka sigurnost je naš doživljaj da nas drugi vide kao osobu na odredjen način, tako dobijamo potvrdu da postojimo kao osoba u datom kontekstu. Ako se više oslanjamo na sliku drugih o nama, a ona je nekad neadekvatna, nedovoljna ili izostaje, javlja se strah.

 

Biti u kontaktu sa sopstvenim željama znači da smo aktivni prema sebi, sredini, drugima, tražimo interakciju, povezujemo se, razvijamo kreativnost, izazivamo promene kojima unapredjujemo kvalitet sopstvenog života i života drugih.

 

Svesnost o matrici koja nam je rodjenjem data kao potencijal sa brojnim  heksagonima treba da budi našu radoznalost i samoodgovorno ponašanje prema našim kapacitetima.

Takodje,  motiviše nas da se hrabro upustimo u avanturu izvan naučenog i poznatog, po cenu greške. Tek van zone poznatog dajemo sebi šansu da razlikujemo nametnuta očekivanja od naših želja. Napor doživljavamo tada kao uživanje u angažovanju koje vodi ispunjenju naših želja, i tako obogaćujemo vrednost slike sopstvene ličnosti u sopstvenim očima, a to se zove samopoštovanje.

 

„There is freedom waiting for you,
On the breezes of the sky,

Sloboda te čeka na krilima vetra,

And you ask „What if I fall?“
Oh but my darling,
What if you fly?“

A ti me pitaš „Šta ako padnem?“

Ali dušo, Šta ako poletiš?

Erin Hanson

 

Hvala na pažnji!

Piše:

Aleksandra Golubović
psiholog
psihoterapeut transakcione analize

aleksandragolubovic5@gmail.com
skype: aleksandragolubovic5
+381644241016