Unutrašnji svet jednog psihoterapeuta

 

Sa svoje tri – četiri godine imala sam sobu koju su mi uredili mama i tata. Imala sam i svoju galeriju, koju sam sama uredila. Zapravo, to je bila naopačke galerija (ispod stepeništa u hodniku), u kojoj smo mogli da se smestimo samo mi Liliputanci. Zidove sam joj ukrasila voštanim bojama. A centralno mesto imao je poklopac od bombonjere. Za Gulivere sigurno sasvim običan kartonski poklopac sa reprodikcijom „Kićenje neveste“ Paje Jovanović, ali za mene svakodnevna inspiracija za maštu i igru. Sve su to posebno ušuškavale starinske note sa Radio Beograda. Dejka je voleo da odmara tako što je u letnje doba sedeo na terasi, slušao muziku, svako malo uzdisao i zadovoljan nešto mrmljao… Nisam baš razumela o čemu su pevali pa bih stalno zapitkivala da mi objasni… Sve što bih čula oživljavalo je uvek drugačije onaj  poklopac od bombonjere… U kući u kojoj sam odrasla imali smo nov nameštaj. Ali u Sremčici kod đeda Deda Vasa i baba Milice bilo je par neobičnih komada nameštaja koji su podsećali na ambijent sa poklopca od bombonjere. A i kod njih, dok se spremao nedeljni ručak uvek se slušala ista radio stanica sa starinskom muzikom. I sada kada oživljavam te slike, stvaraju mi neopisiv doživljaj mira i lepote.

 

Muzika mi je oduvek bila važna. Kako je sve više postajalo bitno da budem deo važne grupe udaljavala sam se od starinske muzike. Tako je bar spolja izgledalo. A onda u jednom periodu dok sam studirala u posetu su nam došli prijatelji iz Bugojna. Tih par dana druženja sa njima, samo slušanje drugačijeg dijalekta, bacilo je svetlo i ugrejalo onaj kutak duše koji je već dugo bio zapostavljen. Nije bilo više emisije na radiju, još uvek ni YouTube, ali sam nekako došla do nekih kaseta i ponovo počela povremeno da meditiram. Mumlanje je ono što sam radila. Pevanje sam sebi dopuštala samo u horu (2x po godinu dana) i to stidljivo.

 

Vokal: Aleksandra Golubović    Gitara/aranžman:Branko Barnić 

Audio produkcija: Ognjen Cvekić  Video: Željko Golob

 

Da bi bili dobri psihoterapeuti, možda većina misli da ne smemo da imamo slabosti i da  smo sve svoje unutrašnje konflikte, dileme razrešili, i oslobodili se svih predrasuda. Ko se time pohvali, sigurna sam da nije spreman da se bavi ovim poslom jer neće biti u stanju da ima neophodnu distancu u odnosu na svoje slabosti kada se jave, a onda ni kontrolu nad kontratransfernim situacijama (kontratransfer – projektovanje terapeutovih unutrašnjih stanja na klijenta). Tokom edukacija za psihoterapeuta bilo mi je najvažnije da uz mentora i grupu bacim svetlo na svoje slabosti, prevaziđem ono što je moguće,  a ove druge osvestim i oduzmem im moć da utiču na psihoterapijski proces. Tako sam u periodu velikog spremanja naivno odlučila da se perfekcionistički perfektno obračunam sa svojim perfekcionizmom. 🙂 Tada sam pošla sa uverenjem da ne bi smela da osećam stid kada poželim da pevam ni pred sobom ni pred drugima. Mogla sam da se obračunam sa tim stidom tu gde jesam ili bilo gde drugo. Međutim, uputila sam se u Sarajevo na SevdahLab. I to pet puta za tri godine. Prvi put u januaru 2015. godine. O bogatom iskustvu na tim radionicama mogla bih da pišem i pišem… Već posle prvog druženja sa divnim dušama koje sam tamo upoznala jeste da se fokus mog naivnog uverenja počeo raspršivati… Ali opet, nastavila sam tvrdoglavo da slušam razum i verujem u budalaštinu kako imam važnu ličnu misiju kao psihoterapeut tamo. Na jednoj pauzi za ručak, tog januara, jedan M me je pitao – A otkud ti ovde, mislim šta te je navelo da dođeš sama? Jezik mi se zapetljao, odgovorila sam nešto što je trebalo da zvuči da ima smisla i opravdanog razloga. Posle tri dana učenja o Sevdahu i upoznavanja sa lestvicama i vokalnim tehnikama, bila sam zadovoljna jer sam u grupi od petnaestak nepoznatih ljudi pustila svoj glasić i gorela u neprijatnosti ponavljajući neke delove pesme „Kad ćeš Aljo u Saraj’vo“. Međutim, kada se druženje završilo, taj uspeh je izgubio svaki značaj, jer sam bila preplavljena nekim drugim utiscima i prelepom emocijom koja me je zbunjivala još više kada bih pokušala da je razumem ili objasnim… Te godine sam napisala i rad za kongres psihoterapeuta u želji da dokučim kroz psihološke konstrukte snagu Sevdaha. Nisam propuštala ni jedan SevdahLab niti koncert Damira Imamovića i Amire Medunjanin u Beogradu, Novom Sadu, Zrenjaninu i dalje… Posle svakog od tih koncerata kretao bi emocionalni rolerkoster. Sad razumem, i pored sve lepote, ostajala sam gladna. Mojoj duši nije bilo dosta pevanja. Onda sam dobila predlog da nađem nekog sa kim bih radila, pa da vidim da li me to otvara za nešto više. I moram reći da sam se prilično umorila od hronične frustracije. Kada bih nekog pitala, dobijala bih odgovor da se ne razume u narodnjake ili bi ljubazno stavio do znanja da nije motivisan da se petlja sa amaterom. A onda sam pre dve i po godine potpuno neočekivano dobila novu prelepu akustičnu gitaru na dar. Trebalo mi je vremena da se opasuljim i prihvatim poklon koji je bio potpuno neočekivan, od jednog čistog toplog  srca. Logično, sada bi trebalo da naučim da sviram… Iako sam znala da će sviranje gitare biti vremenski ograničeno, ipak sam se raspitala ko bi bio voljan da me poduči i tako sam kontaktirala Branka. Branko je živeo u ulici do moje na tri minuta hoda celih četrnaest godina, a da se nikada pre toga nismo sreli. Očekivala sam da ću moći malo duže da se družim sa gitarom, jer stomak mi je rastao. Međutim, Tadija je počeo da se buni posle neka dva meseca mog učenja i ja sam časove prekinula, sa namerom da nastavim onda kada Tadija dozvoli. Branka sam opet kontaktirala  početkom ove godine, ali ovaj put sa molbom da napravi par aranžmana sebi za gitaru, a ja bih pevala.  Želela sam studijski snimak sebi da poklonim za rođendandan (a to je bilo u maju) i tako krunišem i stavim tačku na moje petogodišnje putešestvije oslobađanja od stida.

 

 

I tako, dok mi planiramo, On se smeška…

Dakle, onaj stid sa početka putešestvija je sam sebe isključio, verovatno kao što se i nametnuo. Duša je tražila jezik koji će Ego razumeti i tako je osloboditi tovara predrasuda. Duša ne razume uslove, očekivanja, zahteve. Duša Jeste.

 

Onog momenta kada smo ugledali svet nestalo je savršenstvo. Kada to prihvatimo, tek tada zaista počinjemo da živimo ono što Jesmo!

Da li sam se potpuno oslobodila svog perfekcionizma? Sumnjam… Ali sam sigurna da ga u velikoj meri prevazilazim.

Što sam manje savršena više ću pevati i biće mi lepo.

To i vama od srca želim! Budite srećni.

Hvala Branko, Ana i Ognjene što ste me ohrabrili da skočim, bućnem, tresnem i da se uverim da nije strašno iako nije savršeno! 🙂

Vokal: Aleksandra Golubović    Gitara/aranžman:Branko Barnić 

Audio produkcija: Ognjen Cvekić  Video: Željko Golob

Aleksandra Golubović
psiholog
psihoterapeut transakcione analize
aleksandragolubovic5@gmail.com
skype: aleksandragolubovic5
+381644241016